Dok su tisuće hrvatskih navijača s igračima na praznom Wembleyu pjevali »Lijepa li si«, pomalo sam skidao dres i spremao hrvatski šal pod jaknu. Iako su do Wembleya tisuće naših navijača dolazile u hrvatskim dresovima, tridesetogodišnje navijačko iskustvo i nekoliko bliskih susreta s Englezima govorilo mi je da se nakon utakmice treba presvući u »civilku«. Za svaki slučaj imao sam i engleski dres negdje u torbi – ako dođe do gužve, lakše ću kroz grad. U dva dana shvatio sam svoju zabludu. Oni nabildani engleski huligani s tetovažama, koje sam sretao na utakmicama engleske reprezentacije, ovih dana nisu stanovali u Londonu. 
   
Već kad sam išao prema Wembleyu, bilo mi je čudno što ih ne vidim, na njihovo mjesto uskočili su neki normalni Englezi, žene, djeca. Doduše, i englesko navijanje je bilo žensko, tek nekoliko hukova s tribine pored naših najžešćih navijača i to je bilo sve. A još mi se vrti »Good Save the Queen« 60 tisuća engleskih grla iz Portugala. Već sljedeći dan shvatio sam da u Engleskoj živi neki drugi sportski duh, sportski duh kakvog nema u Hrvatskoj. Nitko nije kukao. Nismo ni zaslužili, kažu.
   

Čestitke za dobro jutro

Dok sam danima nakon utakmice ponosno šetao s hrvatskim šalom po Londonu, prilazile su mi desetine Engleza i čestitale. Svaka čast, bolji ste od nas, bilo je kao dobro jutro dan nakon utakmice. Tek me blagajnik u podzemnoj uspio podsjetiti na hrvatske navijačke navike. Kad sam krenuo kupiti kartu mrko me pogledao. Ne služimo Hrvate, rekao je. Ostao sam zatečen, dok se lice blagajnika, očito indijskih korijena, nije razvuklo u veliki osmijeh. Šalim se, izvrsno ste igrali.
    Lijepo je bilo biti Hrvat u Londonu, no bilo je i sretnijih od Hrvata. Dan poslije utakmice krenuli smo na Stadium Tour na Emirates. I da mi se nije išlo na Arsenalov stadion, morao sam jer mi je sin Ivan poručio da se iz Londona ne vraćam bez pobjede i dresa Eduarda.
    Kad je naš vodič na Arsenalovom stadionu primjetio da grupu nogometnih turista uglavnom sačinjavaju Hrvati, rekao nam je: »Prava utakmica, dobro je završilo«. Uslijedila je naša upadica iz lože u kojoj godišnja karta vrijedi oko 750 tisuća kuna: »Bolje za nas nego za vas«. Nismo dugo čekali na odgovor: »Ne, dobro je završilo i za mene. Ja sam Irac«. Nisam ni sumnjao da će Irac biti sretan, no primjetio sam da je bilo još sretnih, poput Velšana koje smo sreli u pubu pored Piccadillyja.
    – U, super ste igrali, izvrsno, neka ste ih sredili. Ne volim ih baš – sretan je bio i portir Arsenala.
    – Svaka čast dečki, gledao sam utakmicu, i igrači i navijači su bili izvrsni. Ja sam rođen ovdje, ali mi je tata iz Srbije. Ja vam popričam s
    Eduardom, simpatičan dečko, drago mi je da mogu s nekim popričati. Sjećam se i Slavena Bilića dok je igrao ovdje u Engleskoj. Izvrstan igrač, pravi dečko, pravi trener. Jednom je nešto opsovao, a ja mu kažem na »našem« jeziku – pa, nemoj tako, a on gleda u čudu.
   
    I dok smo pričali s portirom, naletio je jedan od direktora Arsenala i oduševljeno nam prišao i čestitao.
   

Modrić – najbolji igrač

– Bio sam dva puta na ljetovanju u Hrvatskoj, predivna zemlja, oduševljen sam, bio sam u Dubrovniku, Splitu, na Krki. Fantastično igrate, očitali ste nam lekciju.
Pita nas tko je najbolji igrač Hrvatske. Modrić, kažemo, ne samo sad, nego naš najbolji igrač u zadnjih 20 godina. Zar je moguće da je bolji od Šukera i Bobana. Bit će, kažemo mu. Gospodin iz Arsenala je i simpatizer Derby Cuntya u kojem je svojedobno igrao Štimac.
– Veliki igrač, a još veći čovjek, on je Bog u Derby Countyu, legenda. Obožavamo ga.
I trgovci u Arsenalavom Fan Shopu koji su za 12 funti uporno štancali broj 9 i Eduardovo ime na Arsenalove dresove brojnim Hrvaima bili su oduševljeni jednim našim igračem. Tko je broj 14, pitali su. Modrić, Modrić, on vam, možda dolazi u Chelsea.
– Ma kakav Chelsea – viče naš vodič – sad ću vam pokazati film o povijesti Chelsea. Irac gasi svjetlo, pali veliki ekran i za sekundu pali svjetlo i gasi ekran. Evo, vidjeli ste film, to je povijest Chelsea. Nema je. Vodi nas do svlačionica, sjedamo na Eduardovo mjesto, na jastučić koji potiče cirkulaciju na poluvremenu. Ircu pričam kako mi je sin golman i da obožava Lehmanna, a Irac mi šapće: »Idi dole, dole je u shopu golman Arsenala Almunia, neka ti se potpiše sinu«. I dobio sam Almuniovu posvetu: »All the best for Ivan«. Izlazimo na teren, sjedam na Wengerovo mjesto. Prilazi mi Englez i čudi se – koliko je došlo vaših navijača, nismo mogli vjerovati.

I kad gubite, vi igrate

Da, i mi navijači bili smo heroji ulice, barem jedan dan, poruke iz Hrvatske su mi danima nakon utakmice punile mobitel. Gotovo sam preko mobitela mogao osjetiti suze prijatelja koji nisu mogli dobiti karte za utakmicu, a planirali su doći na Wembley. No, nisu oni jedini koji nisu mogli do Wembleya. On je dalek i nepristupačan i grupi mladih Arapa s kojima samo pričali u podzemnoj.
– Koliko ste dali za kartu? Sto funti, vi ste ludi. Ja nikad nisam bio na Wembleyu, a bojim se da ni neću tako skoro. Na Wembleyu nije bio niti crnac od svojih dva metra i 130 kilograma koji nam je prišao u Tottenhamu dok smo s gorčinom gledali trgovinu kaja se zove Genclerbirligi i sjetili se ispadanja »Rijeke« u Kupu UEFA od Turaka. Crnac se zaletio prema nama.

– Ej, čovječe, što ste nam napravili. Pa, zašto ste nas pobjedili, pa vama nije trebalo, a uništili ste nas.
Dok sam čekao da li će me gorostas nokautirati lijevom ili desnom šakom ispred stadiona Tottenhama gdje baš ne bih rado šetao noću sam, razvukao se njegov osmijeh, zagrlio me i rekao:

– Dobri ste, mi nismo zaslužili da odemo na to prvenstvo. Nije nogomet nabijati loptu na Croucha i skupljati otpatke. Hrvatskom predstavom bio je oduševljen i redar u Weimbledonu.

– Volim gledati Hrvatsku, vi igrate nogomet, i kad gubite, vi igrate, ima čovjek što vidjeti. Morat ćemo se ugledati u vas, u Brazil, Francusku, Nizozemsku. (Anto Ravlić, Novi list, 25. studenog 2007.)