Utakmica s Francuskom igrala se u Leiriji, pet tisuća hrvatskih navijača preplavilo je gradić s 40 tisuća stanovnika. Hrvati su zaposjeli centar i sve terase kafića. Ujutro smo se na obali oceana smrzavali i nožem rezali maglu, a u Leiriji koja je udaljena od obale tek nekih 20 kilometara paklena lipanjska vrućina. Grla su bila suha od pjesme. Dok je jednim od trgova odjekivalo: »Nitko ne zna gdje se skriva, naša legenda je živa – Ante Gotovina«, nestalo je pive na kafiću tik uz glavni gradski trg. No, vlasnici kafića bili su dobro organizirani. Ubrzo je stigao kamion s ogromnim bačvama pive. Gazda kafića istrčao je na trg i uz pomoć konobarica krenuo iskrcati bačve pive. No, ispriječio se Splićanin širokih ramena:
– Gazda, mi smo tu radna snaga, kod nas u Hrvatskoj cure ne nose bačve pive.
Splićanin ohrabren navijanjem istovario je pive s kamiona, oduševljeni gazda Ricardo je potegnuo turu za stotinjak Hrvata, a za nagradu je čitavu minutu s hrvatskim šalom oko vrata slušao skandiranje: »Jedan je gazda Ricardo, jedan je gazda Ricardo.«
U Leiriu je došlo najviše dvije tisuće Francuza. Navijači su im dobroćudni i smiješni, puno žena među njima. U oči nam je upalo da za razliku od reprezentacije gdje prevladavaju tamnoputi igrači gotovo da nema tamnoputih navijača. Na utakmici nam je njihovo navijanje bilo pomalo smiješno. Imali smo dojam kao da podržavaju folklorni ansambl, a ne državnu reprezentaciju.

Talijani u hrvatskim dresovima

U jednoj od trgovina naletjeli smo na dvojicu navijača kako kupuju dresove.
– Rano ste se sjetili, kažemo im u trgovini dok su plaćali dresove.
Blijedo nas gledaju. Kao da ne razumiju. I zaista ne razumiju.
– Mi smo Talijani, Italija igra tek sutra pa smo došli navijati za Hrvatsku. Sviđa nam se kako Hrvati igraju, svake godine ljetujemo u Hrvatskoj, pa što ne bi navijali za Hrvatsku danas.
Stadion u Leiriji je izuzetno simpatičan, stolice su u stotinama boja tako da se čini da je stadion pun i kad je potpuno prazan. Simpatičan je bio i rezultat, 2:2 s jednom od najjačih reprezentacija svijeta. Moglo je biti bolje da nam Henry nije zabio gol rukom i da je u posljednjoj minuti Mornar zabio stopostotnu šansu. Na tribini iza gola činilo nam se da lopta ide pod prečku i već smo skočili, ali...
Dane do utakmice s Engleskom kratili smo šaranjem po Portugalu.  Kad smo sljedećeg jutra došli u Albufeiru nismo niti znali da su engleski huligani noć iskoristili da bi »preuredili« turističko mjesto na jugu Portugala. Ništa u gradu nije odavalo da su se sinoć vodile teške borbe huligana i policije. Plaže su bile pune Engleza. Gotovo da nema Engleza koji nema tetovažu s engleskim obilježjima. No, to očito nisu bili Englezi iz sinoćnje priče.
– To su budale. No, morate shvatiti, nas je u Portugal došlo 60 tisuća, a nerede je radilo njih nekoliko stotina. Koliki je to postotak? Pa da se okupilo 60 tisuća časnih sestara vjerojatno bi netko od njih radio nerede, objašnjavao nam je »normalni« engleski navijač.

Crnkinja u »kockicama«

Sjeli smo u restoran i tek što smo se uhvatili portugalskog nacionalnog specijaliteta, bakalara koji pripremaju na stotine načina, pred nas je izletio razdragani muškarac u hrvatskom dresu. Na već slabom hrvatskom oduševljeno nam je pričao da u Albuferiji nema puno Hrvata obzirom da Hrvati utakmice igraju na sjeveru Portugala.
– Ja živim u San Franciscu, kao mali sam odselio u Ameriku. Ne mogu vjerovati da imamo svoju reprezentaciju, prvi put sam gledao moju reprezentaciju protiv Francuske. Ali, čekajte minutu, sad će doći i moja žena, ona je još veći navijač Hrvatske.
Pred stolom se u čas stvorila crnkinja u hrvatskom dresu. A što smo joj drugo mogli reći nego: J..., kol'ko nas ima.
U Portugalu je naša baza bila Ericeira, turističko mjesto udaljeno 30 kilometara od Lisabona poznato po najboljoj surferskoj plaži u Europi.  Svaku večer obavezno smo išli u Lisabon. Stara lučka skladišta na dokovima pretvorena su u kafiće, restorane i disko klubove. Svaku večer navijači iz svih reprezentacija družili su se uz pjesmu i navijanje na tim dokovima do jutra. Jednu večer proveli bi s Englezima, drugu s Nizozemcima koji su nam po sto puta ponavljali da imamo najbolje dresove na svijetu, pa s Portugalcima, Španjolcima. Srećom, Portugal je jeftin pa smo osam dana bez problema krstarili restoranima i kafićima.
– Pa kolike vi plaće imate da vas je toliko došlo ovdje iz ipak daleke Hrvatske, pitali su nas šokirani Španjolci kad su čuli da će na utakmici protiv Engleske »vatrene« bodriti deset tisuća Hrvata.
– Čuli smo za vas da ste jako ponosan narod, da fanatično navijate za svoju reprezentaciju. Ima li taj naboj veze s ratom za nezavisnost koji ste prošli. Da li su ljudi koji su se borili u ratu došli u Portugal navijati za Hrvatsku, znaš li ti te dečke koji su bili u ratu, hoćeš li mi ih pokazati, slagao je Španjolac pitanje za pitanjem.
– Jesu, dosta je dečki koji vole nogomet bilo u ratu. Samo su sa stadiona otišli u rovove. Pa, evo, ja sam bio u ratu, kažem Španjolcu koji me počeo u čudu mjeriti od glave do pete.
– Ti, pitao je Španjolac vjerojatno očekujući nekog Ramba ludog pogleda prošaranog ožiljcima.
Španjolac je potegnuo turu i nakon još nekoliko pitanja o ratu vratio se na nogomet.

Najpijaniji »Hrvat«

Dan uoči odlučujuće utakmice s Engleskom uputili smo se u Porto. Prekrasan grad, meni zanimljiviji i topliji od Lisabona. Na trgu u Portu odlučili smo pogledati susret između Portugala i Španjolske. Naš auto, sa španjolskim registracijama, »sakrili« smo za svaki slučaj u podzemnu garažu. Dok su se portugalski navijači skupljali u centru Porta, na trg je kročilo najpijanije stvorenje koje smo vidjeli u Portugalu. A zaista se trebalo dosta naliti da bi se nadmašilo Engleze i Nizozemce koji su večeri po Lisabonu provodili hodajući četveronoške. Na našu žalost, to najpijanije stvorenje teturalo je u hrvatskom dresu.
– Pa gdje si se toliko nalio, sramoto jedna. Pa ti si jedni Hrvat kojeg smo vidjeli u Portu i vidi kakav si, uhvatili smo ga u đir.
– Portugal ale, ale, Portugal ale, pjevušio je naš »Hrvat« dok nismo shvatili da je pijani »Hrvat« ustvari Portugalac.
– Skidaj taj dres, pa loči u portugalskom, objašnjavali smo mu rukama dok nas je tip grlio i žicao za vino i pivo pozivajući se na isti dres.
Šokirani našim »Hrvatom« kupili smo portugalske dresove i krenuli u krstarenje gradom i dočekali večer i utakmicu. Portugalcima igra samo pobjeda. Navijamo za Portugalce, osvojili su nas u ovih nekoliko dana. Izuzetno prijateljski raspoloženi, nenametljivi, a Hrvati su im posebno legli srcu zbog Šokote. Kad smo dolazili u Portugal nismo niti sanjali da je Šokota toliko popularan. Gdje god bi prolazili Portugalci su nam dovikivali: »Tomo Sookota«. Na jednom semaforu u Lisabonu mlade cure izgurale su kroz prozor veliki papir s nacrtanim velikim srcem na kojem je pisalo: »Tomo Sokota«.
Utakmica baš i nije zanimljiva pa više gledamo prelijepe danske navijačice. Ne pamtim da sam vidio toliko lijepih žena na jednom mjestu kao te večeri u Portu. I dok smo se oduševljavali Dankinjama, Nuño Gomez zabija za pobjedu Portugalaca. I pomalo ostajemo šokirani, trgom odzvanja jednolično: »Portugal ale«.
– Da smo mi zabili gol u odlučujućoj utakmici srušili bi trg i Porto od sreće i navijanja, a vidi ovo, pomalo razočarano mi šapće prijatelj.

God Save the Queen

Da, u pravu je. Prije no što sam došao u Portugal mislio sam da su Portugalci puno temperamentniji, no u nekoliko dana sam shvatio da smo mi Hrvati za njih »živa vatra«.
Došao je i dan kada je Hrvatska igrala odlučujuću utakmicu za prolazak skupine protiv Engleske. Na tom putu Barićevu momčad pratilo je deset tisuća navijača. Nikad toliko Hrvata nije bodrilo »vatrene« na gostovanju kao te večeri u Lisabonu. Već rano ujutro su nam Englezi svojom ohološću i prepotencijom zbog koje ih »voli veći dio svijeta« digli tlak. Neke Portugalke su željele napraviti zajedničku fotografiju s hrvatskim i engleskim navijačima. Nekoliko Engleza pogledalo je prema nama kao nižoj vrsti i poručilo Portugalkama:
– S Hrvatima da se slikamo? Ma daj.
Englezi u Portugalu baš i nisu bili omiljeni likovi. Prepotencija im je zalupila vrata kod većine navijača. Nisam se mogao oteti dojmu da su svi jedva čekali da Englezi odu kući.
Utakmica je proglašena susretom visokog rizika i svi smo očekivali da ćemo, po uzoru na utakmice visokog rizika u hrvatskoj ligi, engleske navijače moći vidjeti samo dalekozorom, da će Hrvati prilaziti stadionu s jedne strane, a Englezi s druge... No, ništa od te priče. Po gradu su se družili hrvatski i engleski navijači, a naš bijes zbog ranojutarnje engleske epizode je kopnio. Glavni trg okupiralo je desetak tisuća engleskih navijača, a među njima su mirno šetale grupe hrvatskih navijača. Incidenata nije bilo. Mi smo završili na ručku s nekim engleskim navijačima koje smo upoznali tog jutra. U jednom od kafića sreli smo i Stipu Pletikosu koji je u Portugal zbog ozljede stigao kao navijač. Šetao je među običnim pukom, odjeven u hrvatski dres i strpljivo pozirao brojnim navijačima koji su željeli fotografirati s njim. Na stadion ulazimo na isti ulaz kao i Englezi. Sjedimo jedni do drugih. Nema ograda između nas.
Utakmica i nije bila za pamćenje. No, navijanje je. Nakon što smo poveli čula se samo hrvatska pjesma, s druge strane muk. No, zato će mi zauvijek ostati u sjećanju »God Save the Queen« iz grla 40 tisuća engleskih navijača.
Povratak kući. A svaki navijač zna kako izgleda povratak kući nakon poraza. A povratak je bio dug, do Valladolida na aerodrom, pa preko Bruxellesa do Venecije i kuće. I tko zna koliko bi trajala ta naša apatija da nam na aerodromu u Valladolidu nije stigla SMS poruka našeg prijatelja koji je ostao kući sa trudnom ženom: Rodila se Sara.