Vidjeti Pariz i umrijeti, pisalo je na jednoj hrvatskoj zastavi na talijansko-francuskoj granici. Da, Pariz je san, no u subotu je je put do tada dalekog i toliko sanjanog Paraiza vodio preko Lyona. U glavi svakog hrvatskog navijača bilo je nezamislivo da u taj boj »jedanaest vatrenih« krene bez podrške s tribina. Jednako je tako bilo nezamislivo da u hrvatskoj vojsci navijača svoje mjesto ne zauzmu Riječani. U petak predvečer, u trenucima kada su nade Talijana i Francuza bile uprte u bijelu točku pedesetak Riječana krenulo je s Delte ka 900 kilometara udaljenom Lyonu.
Na talijanskoj granici muk. Sve nam je bilo jasno. Sakrili smo osmijehe i tek kad su Talijani digli rampu počeli smo skandirati ime talijanskog tragičara: »Di Biagio! Di Biagaio!« Na prvom stajalištu susrećemo se sa slovenskim maturantima koji su dobro podmazani »Unionom« zapjeval zajedno s nama. Putem prolaze automobili i kombiji hrvatskih navijača. Već tada smo znali – nećemo biti sami.

Crvene lionske kocke

Nakon gotovo 12 sati stižemo u Lyon koji su u nogometno sudbonosno subotnje jutro popločile »crvene kocke«. Tisuće hrvatskih navijača, kažu i šest do sedam tisuća, preplavile su centar grada. Centrom se orila samo pjesma hrvatskih navijača. »Bježite ludi, bježite iz grada, stiže ekipa pijana, bježite ljudi dok postoji nada jer ovdje igra Hrvatska«, gromoglasno se pjevalo uz fontanu u centru. Hrvati iz Rijeke, Zagreba, Splita, Osijeka, Šibenika, Zadra, Dubrovnika, Novog Marofa, Pule, Karlovca, Varaždina.. stižu u centar grada gdje je smještena Hrvatska kuća. Na prilaziam centru ovacije dobiva francuski zubar koji kroz prozor svoje ordinacije iskače na ulicu, uzima zastavu i viče: »Viva la Croatie«. Osjećali smo se kao po povratku iz »Oluje«. Gdje god bi prošli u prepoznatljivim crveno-bijelim dresovima Francuzi bi nas oduševljeno pozdravljali. Nisu štedjeli automobilske sirene, osmijehe. I žandarmerija, odjevena od glave do pete u crne uniforme, veselo je mahala hrvatskim navijačima koji su im skandirali »Crna legijo«. Na svakom koraku podignuti palčevi i »Croatie, Croatie«.
– Vraga nas ovi vole, briga njih za nas, mre oni Nijemce kao vraga, komentirao je jedan naš navijač.
Hrvatski navijači odreda su odjeveni u kockaste dresove. Jedan navijač prolazi u majici s natpisom »Hvala ti Bože što sam Hrvat«. Drugi ima majicu na kojoj je s prednje strane ucrtana crveno-bijela kravata, a na leđima natpis na hrvatskom, engleskom, francuskom, njemačkom i španjolskom jeziku: »Jeste li znali da kravata potječe od Hrvata?« Francuzi, Englezi, Japanci, Nijemci traže hrvatske dresove kojih nema nigdje za kupiti.
Vrijeme do utakmice kratilo se pivom, McDonaldsovim hamburgerima i pjevanjem novoskladanog hita: »Mili Bože na svemu hvala, Hrvatska ide sve do finala, sve do finala i do Pariza, p... će nam Mona Lisa.« Za predaha između ratničkog pokliča: »U boj, u boj« koji sve diže na noge, navijači na lica nanose boje. Gradom defiliraju zastave. Svi Hrvati kao jedan, klupski animoziteti su nešto potpuno nepoznato. Žandarmerija je besposlena. Hrvat i Nijemci dobro se zajednički zabavljaju, mijenjaju dresove, šalove, kape, zajedno ispijaju boce vina, piva.

Batistuta staro tele, Šuker je za tebe Pele

Ka stadionu krećeno pet sati prije početka utakmice i usput pričanmo s Nijemcima iz Mönchengladbacha. Nadomak stadionu stisak ruke, zagrlja i zajednička fotografija za uspomenu. Slikamo se s francuskim žandarima. Prije ulaska u krug stadiona uključujemo se u nagradnug igru »Adidasa« i za nogometno umijeće, dva pogotka u rašlje, dobivamo suvenire. Atmosfera raste, osjeća se miris utakmice, neizvjesnosti i paklenog navijanja. S nama je i nekoliko Engleza. Kažu da navijamo kao ludi i da su zato s nama. Iz istog razloga pridružio nam se i jedan Meksikanac.
»Batistuta, staro tele, Šuker je za tebe Pele«, urla skupina navijača objašnjavajući da je Nizozemska tukla Argentinu.
Ulazimo na stadion dva sata uoči utakmice. Policija pregledava sve, razmotava svaku zastavu i gleda natpise. Političkim parolama ulaz na stadion je zabranjen. Na stadionu su hrvatski navijači smješteni iza gola, na dva kata tribine. Transparenti i zastave govore da je podrška stigla iz čitave Hrvatske. Na ogradi si zastave s natpisom Rijeka i Grand Prix Rijeka. Iza njih Sućurac, Črnomerec, Zagreb, Solin. Na gornju tribinu stiže golema hrvatska zastava. Torcida donosi transparent napravljen kao veliki hrvatski dres. Stižu i Nijemci na svoje tribine, no odjeveni u različite majice neprepoznatljivi su. Zato se hrvatska tribina punila crveno-bijelim bojama. Mjesta se pune. Do prvog zvižduka sve je manje vremena, nervoza sve veća, na tribinama se još uvijek čuju mobiteli. Nijemci su tihi, a crveno-bijela tribina već grmi. Više se ništa ne čuje osim pjesme fantastičnih hrvatskih navijača. Naši izlaze na teren. Podivljali smo. tribina se trese, svi su u transu. Više se ne osjeća umor, glad, žeđ, vrućina. Ništa se više ne osjeća. »Hrvatska, Hrvatska!«, »U Boj, u boj«, »O Hrvatska, o Hrvatska, nezavisna država«. Započinje navijanje koje neće stati do jutra. Ovacije našim igračima na predstavljanju, »Lijepu našu« pjevamo pod gigantskim hrvatskim dresom. Kreće utakmica, iz tisuća grla grmi »Volim te Hrvatsko«. I tako stotine puta. Raštrkani Nijemci dva puta su zapjevali: »Deutschland, Deutschland.« I to je sve. A hrvatska pjesma ne staje. Nijemci i Francuzi začuđeno i zadivljeno gledaju prema našoj tribini. Prekršaj na Šukeru, sudac vadi karton. Crveni? Da, crveni. Tribina luduje. »U boj, u boj«.

Mi smo luđaci, bit ćemo prvaci 

A onda urnebes. Jarni »buši« Köpkea. Sve se trese. Navijanje prerasta u ludilo, ne prestaje niti na poluvremenu. Od urlanja, pjevanja, skakanja i pljeskanja više  ništa ne osjećamo. Niti umor. No, nismo smjeli stati, nitko nije pomišljao ostaviti naše dečke na terenu. Deset minuta prija kraja Vlaović zabija. Padamo nekoliko redova, dižemo se, ponovno obrušavamo i ponovno navijamo. Nekoliko navijača u nevjerici plače. Okrenem se prema višim redovima  i gledam čovjeka kako na koljenima sklopljenih ruku moli. Netko pored mene sjedi na betonu glave zavaljene među koljena.
– Aufwiedersehen Deutschland, pjevaju Hrvati.
Francuzi navijaju za nas, ne Croatie, Croatie već Hrvatska, Hrvatska. Redari podižu jednu hrvatsku zastavu i skandiraju zajedno s nama. Nijemci u šoku ne mogu doći sebi. Igrači nas pozdravljaju, Ćiro dolazi sa »svojom« kapom. Grmi »Mi smo luđaci, bit ćemo prvaci«. Na putu do centra svi žele hrvatske dresove. Redari, policajci, Francuzi, Nijemci, crnkinje, Arapi, prijateljice noći. Francuzi su ludi od sreće, mašu nam, grle nas, časte.
– Veselite se Francuzi, nećete dugo. Do srijede, poručivali su Hrvati.
Poneko mijenja dresove s njemačkim navijačima koji su bili veliki i u porazu. Ispružene ruke, »bravo Hrvati«, zagrljaji i konstatacija: ovo je samo igra. Nigdje niti najmanjeg incidenta. Huligani su gubitnici. Ispred Hrvatske kuće slavlje Hrvata trajalo je do dugo u noć. Kupalo se i vozilo bicikle u obližnjoj fontani. S pobjednicima su plesali Nijemci, Englezi, Talijani, Meksikanci, Nizozemci, Čileanci, Brazilci. Navijači u kockastim dresovima te su čarobne večeri bili heroji Lyona.
»O mili Bože, za sve ti hvala, Hrvatska ide sve do finala...«, orilo se dugo u noć.